❤️❤️❤️ [IZDVAJAMO] RAMAZANSKA AKCIJA (HUMANITARNI FOND, DAVETSKI FOND N-UM STRANICE) ❤️❤️ ❤️
Tekstovi

“Daću ti pola mog carstva ako ostaviš islam”

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:
Ova divna vjera ne umara čovjeka već mu daje potpuni odmor. Sve mu je spremno došlo. Sve što mu koristi u njegovoj vjeri i dunjaluku rečeno mu je – na njemu je samo da radi. Allah Uzvišeni kaže: “A kada bi onako kako im se savjetuje postupili, bilo bi im bolje i u vjeri čvršće. I tada bismo im Mi, od Nas, veliku nagradu dali.”
 
Da su oni radili onako kako im se savjetuje, ono što im je zadano, na šta su upućeni i što im je objašnjeno, bilo bi bolje za njih u niihovom životu, ibadetima, za njihova srca, uživanje, za njihovu djecu, trgovinu… Za sve! Takvi vjernici se ne uznemiravaju, ne skreću, nisu uzrujani niti se plaše ikoga. Oni nalaze užitak u islamu pred kojim svi ostali užici bivaju ništavni. Svaka bol koja ih zadesi smatraju je malom jer oni žive u ovom užitku, jer ih je Allah učvrstio. 
 
Učvrstio ih je u iskušenjima, u bogatstvu, u poteškoćama, siromaštvu, učvrstio ih je dok ih ljudi uznemiravaju. Ne može ga obmanuti niko jer je čvrst poput planine, zato što je radio ono što mu je Allah savjetovao. Allah tad daje nagradu u tijelu, duši, srcu i razumu. Takav čovjek stalno živi sretnim i ugodnim životom, u imanu, bogobojaznosti, pobožnosti i ispravnosti u svemu. Svakim pokretom osjeća sreću i radost. Zbog te sreće on ne mari za čitav dunjaluk.
___________________
 
U vrijeme Omera ibn Hattaba, radijallahu anhu, izašao je Abdullah ibn Huzafe sa vojskom, pa su ih Bizantijci zarobili. Doveli su ih pred cara pa je ovaj htio da poljulja vjeru Abdullah ibn Hufaze i od njega “kupi” njegovu vjeru. Rekao mu je: “Daću ti pola mog carstva ako ostaviš islam i prihvatiš hrišćanstvo.” Pa mu je odgovorio, ne pridajući značaja njemu, njegovoj zemlji i čitavom dunjaluku koji je ovladao carevim umom: “Kada bi mi dao sve što posjeduješ ti i sve što imaju Arapi i nearapi u zamjenu da ostavim vjeru Muhammeda alejhisselam koliko treptaj oka, ne bih to uradio.”
 
Car je mislio da je ovaj na vjeri poput njegove, da je može prodati ili se odreći nekih osnova vjera ili je izmijeniti. Nije znao da Abdullah ibn Huzafe, radijallahu anhu, nosi veličanstvenu vjeru pred kojom čitav svijet biva ništavan. Ovakvo njegovo držanje zapanjilo je cara pa je pomislio da bi možda uz pomoć mučenja mogao njega i one s njim odvratiti od njihove vjere. Rekao je: “Donesite kazane i sipajte ulje”. Pa kada je počelo da vri, uzeli su neke zarobljene i bacili ih žive, pa su im isplivale samo bijele kosti. 
 
Onda je car rekao: “Privedite Abdullaha ibn Huzafu!” Kada ga privedoše on zaplaka. “Zaplakao je”, rekoše. “Vratite ga! Sada smo ga ulovili! Saznali smo kako da mu promijenimo vjeru.” Ali on reče: “Vidio sam kako je između mene i Dženneta samo da umrem, samo jedan trenutak. Pa sam poželio da imam duša onoliko koliko imam dlaka u kosi kako bih, svaki put kada umrem, nalazio nagradu kod Allaha. Pa sam pomislio – Gospodaru moj, pa ja imam samo jednu priliku…”
 
Car mu reče: “Poljubi me u čelo i pustiću te”. 
On reče: “A moju braću?”, misleći na zarobljenike.
Reče: “I sve zarobljenike.”
 
Pa ga je, radi ostalih zarobljenija, poljubio u čelo, a car kod njega nije bio vrijedan. Pa kada se vratio Omeru ibn Hattabu, radijallahu anhu, Omer je rekao: “Obaveza je svakom muslimanu da poljubi u čelo Abdullaha ibn Huzafu.”
 
Pogledaj kako se Abdullah ibn Huzafe uzdigao kod Allaha, a zatim i kod muslimana, zato što je živio stvarnost. Stvarnost imana, tevhida i spoznaje Allaha. Za njega dunjaluk ne predstavlja ništa jer ga je Allah učvrstio. A zbog čega ga je Allah učvrstio? Jer je radio ono što mu je naređeno. Ovako su muslimani živejli u ovom veličanstvenom i postojanom stanju pred svim iskušenjima. Čudno je da danas ljudi gube vjeru zbog beznačajnih stvari, jer nisu osjetili slast imana i jer svoje organe nisu uposlili onim što im je naređeno. A tako mi Allaha, da je osjetio slast imana ne bi cijeli dunjaluk imao vrijednost niti bi za njega bilo bojazni.
 
U prošlosti bi jedan musliman znao otići u neku zemlju i svjetlo bi se proširilo u cijeloj zemlji. A danas stotine naše djece odlaze u nevjerničke zemlje a mi ne očekujemo da tamo prošire nur, već se bojimo za njih da ne zalutaju. Zbog čega? Jer nisu sebe uposlili hajrom. A da neko radi ono čime je opomenut ne bismo se plašili za njega, nego bismo rekli: “Idi, ako Bog da, ostavićeš lijep trag.”
 
Dr Jahja ibn Ibrahim el-Jahja
Iz video serijala: Počni od sebe
 
Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: