Nakon jednaest godina braka dobili smo kćerku

Moj povratak  Allahu nije zapravo moj, nego je to Njegovo djelo, jer sve biva onako kako On želi.

Nakon skoro jednaest godina braka i deset godina godina bez djece, dobili smo kćerku. Allaha sam molio da mi podari dijete koje će spominjati ime Njegovo i molio sam da mi dā samo dobro,  a ako bi bilo loše, neka ne bude. A Allah sve može, Njemu je sve lahko jer On kaže “budi” i ono biva. Nakon svih tih godina i nadanja, Allah nam je podario kćerku. Supruga nije bila vjernica, nije znala šta je šehadet, nije klanjala, ali, hvala Allahu, pa je uz mene pomalo učila. A ja sam lutao živeći sa osobom koja nije u vjeri. Mislio sam da ima vremena, da ću opet početi klanjati, doviti, donositi salavate. Ali, nisam, sve više sam se udaljavao od vjere, majku i oca zaboravio.

I tačno 14. aprila nakon devet mjeseci od porođaja, žena je otišla, uzela je kćerku. Prije rođenja, svojoj sada već bivšoj supruzi pričao sam o važnosti i položaju žena u islamu, pa tako sam joj i govorio o muslimankama koje su spomenute u nekim hadisima, Kur’anu i predložio da na osnovu tih imena kćerki dadnemo ime i od pet imena izabrala je ime Aiša, hvala Allahu na tome. On je tako htio da bude.

Tog 14. aprila ostajem sam, nigdje nikoga, kuća prazna, a oči pune suza, grudi pune tuge kao da je olovo u duši pa čovjek ne može ni da se pokrene. Srušilo se sve na mene, sva tuga i sva bol svijeta, mislio sam kraj, želio sam da me nema, da ne postojim i da nisam ni rođen. Gdje god krenem, moja Aiša u mislima, uvijek tu, ali je nema. Nisam mislio o vjeri, o dragome Allahu, o tome da je tako moralo biti. Samo sam bio tužan i mrtav čovjek koji hoda. A bio sam zaboravio, da mi dragi Allah oprosti, jer On je najmilostiviji, da sve što se događa i biva, biva Njegovom voljom i određenjem.

“Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate!”

I idu dani, mjeseci, tužan, usamljen. Greške pravim misleći da će mi nešto od zabranjenog biti od koristi. I jednu noć obasja me svjetlo istine, kao da me dodirnu nešto lijepo. U glavi mi dođe: “Idi, uzmi abdest i klanjaj.” Hvala dragome Allahu što sam živ i zdrav, što imam kome da se obratim i kome da dovim. Hvala Uzvišenom Stvoritelju što sam počeo klanjati, ići u džlamiju, hvala Najvećem Dobročinitelju što mi ukaza na pravi put, na put onih na koje je On Svoju milost spustio. Hvala Jedinome, Onome Koji sve stvara i održava i rastvara, i Koji nikada ne spava i Koji sve vidi i čuje i sve zna, Onome koga On upućuje na pravi put. Nema boga osim Allaha i Muhammed je Božiji rob i Božiji poslanik.

Aišu smo čekali deset godina, četiri vantjelesne oplodnje, hvala Allahu što mi se odazvao dovi, mogao sam i milione dati, ali On je Taj Koji daje i život i smrt. Dovoljan mi je Allah moj.

Molim Dragog Allaha, Stvoritelja svega, da nam oprosti naše grijehe i uputi na pravi put.

Brat A. H.
___________________

Ovaj tekst je stigao u nagradni natječaj “Moj povratak Islamu” (Pošalji svoju priču i osvoji 50 eura) – više o tome na ovom linku: